Stihovi nastali u epruvetama

Piše: Stanislava Šakota

Aleksandra Matić rođena je u Sarajevu, po struci je specijalista i analitičar za obradu voda. Radi u rudniku olova i cinka Sase.

„Do šeste godine živjela sam sa tetkom u Bijelom Polju, još u sebi čuvam sve one divne osobine tih muškaraca i žena, gorštaka sa sjevera Crne Gore. Odrasla sam uz legende o bjelopoljskim vilama koje mi je tetka neumorno pričala prije spavanja. A onda je majka došla po mene, i nastavile smo život u Sarajevu“, započela je svoju priču Aleksandra.

Za sebe voli da kaže da se na poslu se bavim vodenom hemijom, a privatno alhemijom. Nastoji da bar riječju, sve što dotakne, i emocije i ljude, pretvori u zlato. Njena domovina je i Bosna i Hercegovina i Crna Gora. U Bosni se školovala, a u Crnoj Gori je provodila raspuste.

Brat je bio onaj koji je naučio kako da stavi ploču u gramofon i namjesti iglu da bi se čula pjesma. Tako je upoznala Kemala, Đoleta, Miladina i njihove stihove je kao dijete zavoljela.

Do prije nekoliko godina niko iz njene okoline nije primjećivao talenat koji je vješto skrivala. Poetski klub „Znakovi“ iz Višegrada objavio je konkurs „Pjesme Andrićgradu“, na temu: izbjeglice, sjećanja, trajanja, nadanja i znakovi. Jednoga dana prije tri godine odlučila je da pošalje svoju pjesmu baš na ovaj konkurs.

„Uvijek je tu za mene bila moja Olja. Ona je bila ta koja me nagovorila da pjesmu napišem i pošaljem.“ U Višegradu je dobila zahvalnicu i predivno druženje sa drugim pjesnicima.“

Poslije toga neko od prijatelja joj je na mejl poslao objavu NVO „Bokeški forum“ koji je raspisao pjesnički konkurs. Čitala je objavu dok je pješačila preko srebreničkih brda. Njen posao se dijelom sastoji od uzimanja uzoraka vode sa izvora. Dok je pješačila u njenim mislim pjesma se sama napisala.

„Plašila sam se da ću je zaboraviti, pa sam odmah po povratku u laboratoriju uzela papir i olovku da na papir zapišem emociju koju sam osjetila. Bez ikakvih prepravki poslala sam je onakvu kakvu sam je u svojim mislima vidjela. Ispod pjesme sam napisala - Pozdravlja vas jedna Aleksandra iz srebreničkih brda.“

Ona živi u Bratuncu, a radi u Srebrenici. Nije joj na pamet palo da će neko zbog tog njenog pozdrava pomisliti da je Srebreničanka.

Pojedini članovi žirija ispričali su joj da im je poneka suza pobjegla dok su čitali stihove o galebu koje je napisala.

Na konkursu „Bokeškog foruma“ osvojila je prvo mjesto. Poslije su se nizale jedna za drugom pjesme kao i zahvalnice i priznanja koje su ih pratile.

Zahvalnice i diplome su stizale iz: Višegrada, Ukrine, Niša, Tivta, Mrkonjić grada, Banja Luke, Ljubljane, Beograda, Odžaka, Loznice, jedna je iz Rusije, a bilo ih je i od raznih poetskih klubova i portala.

Njene pjesme se rađaju iz onoga što je okružuje i osjećanja. Tako je nastao i „Vodeni bluz“, pjesma koju je posvetila kapljicama slivenim sa filter papira.

Kaže da su joj najdraža sjećanja vezana za uspomene na poetske večeri. Njih je organizovala grupa žena iz UŽ „Sara“ iz Srebrenice.

„Nas nekoliko bi se skupilo u jednom od dva srebrenička kafića, i uz zvuke gitare započela bih čitanje mojih stihova. Publika je na ovakvim dešavanjima uvijek bila mala. Nekada bi u kafić zalutao poneki stranac, ko zna otkuda, i ostao do kraja sa nama. Te večeri, kada smo poezijom prkosili hladnoći i praznini usnulog grada, posebna su mi uspomena.“

Nije svako bio oduševljen njenim uspjesima, obično bi je dočekalo kolutanje očima. Za mnoge je bila ONA, govorili bi dok su se gurkali na ulici i po kuloarima. Ona koja se usudila da i poslije tridesete nastavi da sanja. Bilo je naravno i onih koji su je tjerali da nastavi da piše, koji joj nisu dali da prestane. Govorili su joj da ih je njena poezija očarala. Mnoge nije ni poznavala. Poneki od njih pojavili bi se putem društvenih mreža, neki su bili davno zaboravljeni ljudi iz djetinjstva.

Njene pjesme su njena ljubav, borba, strah, njen zagrljaj, ujedno i uspomena na neka bolja vremena.

Na kraju priče zaključila je: „Kultura je na ovim prostorima otišla u drugi plan, nekako smo zalutali u svijet u kojem je nekulturno biti kulturan. Svako od nas bi trebao bar da pokuša ostvariti svoj san.“