Stereotip broj 17: Odsustvo zajedničke istorije
Percepcija:
Romi ne osjećaju nikakvu vezu sa istorijom ili kulturom države u kojoj žive.
Realnost:
U mnogim mjestima romske populacije naseljene su decenijama, ako ne i vijekovima. Ove zajednice često formiraju identitete povezivanjem svog nasljeđa s kulturom i istorijom države u kojoj žive. U Bosni i Hercegovini, na primjer, Tito je važna istorijska ličnost za mnoge Rome. Jugonostalgija je česta pojava kod starijih generacija Roma jer se Jugoslavija pamti kao država relativne ravnopravnosti i jedinstva svih ljudi. Istorija rata je i za njih uzrok podjela.
Ova priča je dio projekta i fotografske izložbe ,,Na marginama’’ koje je razvio i producirao Centar za postkonfliktna istraživanja.
Fotograf: Brad Hobbs
Porodica Čengalović: suprug Ramiz (71) i supruga Saliha (66)
Ramiz: „Živimo u selu Očice na zemlji mojih pradjedova. Oduvijek sam ovdje živio, kao i moj otac i moj djed. Radio sam čitav život. Kada sam imao 19 godina, dobio sam posao u firmi „Gorica“ i u njoj sam zaradio penziju. Ali, to mi nije bio jedini posao. Radio sam i kao zidar i kao stolar. Imao sam lijep život. Kada sam napunio 23 godine, oženio sam svoju Salihu. Bila je prava ljepotica. Odmah smo se zaljubili jedno u drugo. Bila je to zaista ljubav na prvi pogled. Ona dolazi iz dobre porodice, lijepo je odgojena i pametna. Znao sam da ćemo imati lijep zajednički život. Ali, bilo je i teških vremena, kada smo morali naporno raditi i graditi. Izgradili smo dvije kuće i uveli vodu i struju. Zatim su sa djecom došle i odgovornosti, ali ljubav i poštovanje održali su nas na okupu. Naše četvoro djece su dobri ljudi, pošteni i obrazovani. Jedan od naših sinova i njegova supruga žive u kući pored naše. Ostala djeca su u inostranstvu u Njemačkoj i Americi. Imaju dobar život. Niko ih ne gleda s visine zato što su Romi. Ravnopravni su sa svim ostalim ljudima. Tako je bilo i u Titovoj Jugoslaviji. Svi smo poštovali jedni druge. Bili smo braća i sestre. Bio je to dobar život u ono vrijeme. Iz ljubavi i poštovanja prema Titu, njegova slika uvijek visi na zidu naše kuće. I prije rata i poslije rata. Kazao sam svojoj djeci da treba zauvijek ostati na zidu kao podsjetnik dobrih vremena. Mi zaista volimo Tita. Za nas, on je vrijedan poštovanja i divljenja“.
Muhamed Fafulović (64), ratni vojni invalid
„Prije rata radio sam 30 godina u željezari. Tada je život bio drugačiji. Bilo je teško, ali je bilo mnogo lakše ako si imao posao i zarađivao platu. Nikad nisam bio predmetom diskriminacije u mojoj firmi zato što sam Rom. Zatim je došao rat i regrutovali su me u Armiju Bosne i Hercegovine da kopam rovove i radim fizičke poslove. Ranjen sam, ovdje u centru grada Viteza, u septembru 1993. godine. Taj događaj mi je još uvijek nejasan, i samo se sjećam otvorene vatre u kojoj smo se iznenada našli. Čuli su se pucnji iz snajperskih pušaka, pale su granate, a zrak je postao crn i pun prašine. Ne sjećam se kako sam shvatio da sam ranjen u nogu, samo sam vidio krv kako mi teče niz nogu i sjećam se bola. Ne sjećam se ničega iza toga, osim da sam se probudio u bolnici u Splitu. Kad sam bio ranjen, ostavili su me za sobom. Pronašla me hrvatska vojska i prebacila u Split gdje su mi amputirali nogu kako bi mi spasili život. Napustio sam bolnicu 1994. godine i vratio se kući. Bilo je teško navići se na život bez noge. Trebalo mi je vremena da prihvatim da sam invalid i da sam osuđen na život u kolicima. Mnogo vremena mi je trebalo da prihvatim svoju sudbinu i shvatim da trebam biti zahvalan što sam ostao živ i da ću gledati svoju djecu kako odrastaju. Rat je užasna stvar i u njemu nije bitno ko je ko. U ratu smo svi potencijalne žrtve, bili Romi ili ne. U svakom ratu stradaju civili. Nadam se da se nikad više neće ponoviti period iz 1992-1995. godine“.
