Stereotip broj 12: Nezaposleni
Percepcija:
Romi bi se radije oslanjali na socijalnu pomoć nego tražili stabilno zaposlenje.
Realnost:
Romi su sistematski isključeni sa tržišta rada. U prosjeku, nivo nezaposlenosti Roma je dvostruko viši nego kod onih koji nisu Romi. Nedostatak obrazovanja igra značajnu ulogu, ali i za radna mjesta za koja se traži nizak nivo vještina, etnička diskriminacija predstavlja značajnu prepreku zaposlenju. Za mnoge Rome, jedino dostupna radna mjesta su ona koja su fizički zahtjevna, opasna i slabo plaćena. Takvi uslovi su gurnuli neke Rome ka traženju posla na crnom tržištu.
Ova priča je dio projekta i fotografske izložbe ,,Na marginama’’ koje je razvio i producirao Centar za postkonfliktna istraživanja.
Fotograf: Armin Durgut
Porodica Musić: otac Alija (41), majka Melisa (40), ćerka Melisa (23), sin Miralem (21), ćerka Envera (18), sin Belmin (16) i sin Elvin (13)
Alija: „Uvijek smo živjeli ovdje. Svi smo zaposleni u porodičnoj firmi „Musić“, koju smo sami osnovali. Skupljamo plastiku, papir i staklo i pakujemo ih i odvozimo našim partnerima u Travniku koji ih distribuiraju na potrebne lokacije. Sva moja djeca rade sa nama. Svi su obrazovani i poštuju porodične korijene. Oni nisu kriminalci, iako o Romima često postoji takva predodžba. Moja porodična firma je dokaz da svako ko želi da radi to i može, čak i bez državne ili socijalne pomoći. Svi ustajemo u četiri sata ujutro da počnemo organizovati radni dan i planirati gdje će ko ići i šta konkretno treba obaviti. Ljudi treba da imaju strategiju, da se udruže i da aktivno traže posao, a ne samo da sjede i čekaju da se nešto desi. Mi radimo kao tim. Moja dva sina imaju motocikle koje su kupili od plate zarađene u našoj firmi. Jedini problem je da nas, ponekad, komunalna policija pokušava zaustaviti da ne preturamo po smeću, ali oni treba da razumiju da samo pokušavamo da zaradimo i preživimo“.
Adisa Bajrić (37), zaposlenica u Općini Vitez
„Zaposlena sam u Općini Vitez kao čistačica već osam godina. Jednog dana me pozvala Vesna, koja takođe radi u Općini. Naša djeca idu zajedno u školu i pitala me da li bih mogla zamijeniti ženu koja je otišla na godišnji odmor. Trebalo je da to bude samo privremena zamjena. Stvarno sam vrijedno radila i uradila sam sve što su mi rekli, ali se nisam uopšte nadala stalnom zaposlenju. Međutim, nakon što sam završila sa radom, Vesna me nazvala i rekla mi da je načelnik Općine odlučio da dobijem stalno zaposlenje. Nisam mogla vjerovati da sam dobila takvu priliku. Plakala sam. Sve se činilo kao san. Do tada sam stvarno teško živjela. Bila sam neko vrijeme kod sestre u Njemačkoj, ali sam morala da se vratim, jer nisam mogla dobiti papire da ostanem tamo. Nije istina da Romi ne žele da rade. Oni to žele. Prije nego što sam dobila ovaj posao, išla bih po gradu, od zgrade do zgrade, i nudila usluge čišćenja, ali niko nije želio da me zaposli jer sam Romkinja. Sada sam uspjela da pomognem još dvjema Romkinjama da dobiju posao čišćenja i održavanja zgrade Općine. Dopada mi se ovdje. Svi me poštuju i cijene. Želim se zahvaliti načelniku Općine i ovdašnjim zvaničnicima koji su iskazali razumijevanje za mene. Nadam se da će sve više Roma naći zaposlenje. Samo uključenost i jednak odnos prema ljudima mogu da nam pomognu da zaustavimo predrasude“.
