Mostar Street Arts festival: restauracija društva

Piše: Šejla Džindo

U sunčanom oktobru, na jugu zemlje, često se prolomi neka polu-bura. Poslijepodnevno sunce se jedva ogledalo na vrhu Huma, stanovnici Mostara su hodali s kapama i šalovima do nekog zaklona u obliku uslužnog objekta, dok je mladi Italijan, Alberto Ruce, simpatično prkosio blagoj vremenskoj nepogodi i vjerovatno stoti put stupao na visoku skelu te nedjelje. Iako je jubilarni 10. Street Arts Festival završio prije mjesec, naknadno je došao u Mostar prije par dana i planira ostati još dvije sedmice – tačno onoliko koliko mu je potrebno da finalizira još jedan u nizu velikih murala koji će krasiti mostarske ulice.

Kristofer Andrić i mural na kojem je asistirao: mural dvije umjetnice iz Argentine pod umjetničkim imenom Medianeras, rađen 2021. godine.

Skelu i umjetnika u akciji, na oštrom vjetru, promatra Kristofer Andrić, magistar grafike koji je ispratio većinu godišnjica Street Arts festivala. Svoje učešće na festivalu je započeo 2014. godine pravljenjem svog prvog murala, kasnije je praktikovao ulogu mentora, a ove godine obilježio logističkim poslovima od „jutra do mraka“: kao šofer, asistent pri slikanju murala i najviše od svega, podrška i prijatelj.

„Upoznaš toliko divnih mladih ljudi, talentiranih ljudi, ljudi koji uopšte nisu odavdje, stvore se neka divna prijateljstva. Možeš da popričaš s ljudima, jer dolaze isto umjetnici koji su godinama na vrhu svoje struke, toliki su umjetnici da možeš štošta da naučiš od njih, da ti daju neke savjete i uvijek se stvori neka lijepa priča.“

Mostar Street Arts festival je započeo 2012. godine kao omladinska inicijativa Vijeća mladih Grada Mostara uz podršku projekta British Council-a i saradnje sa United World Collage-om. Marina Đapić, sada art i biznis direktorica festivala, kao članica tadašnjeg Vijeća se prisjeća inicijalne inspiracije:

„Cijeli taj javni prostor, koji je zapravo još prije unazad 10-11 godina baš izgledao zapušteno i napušteno, pun je bio govora mržnje po fasadama, pun ruševina i nekako me sve to motiviralo da razmišljam kako urediti prostor na način na koji mi možemo. Jedna od prvih stepenica bila je umjetnost.“

Prve godine, učesnici festivala su bili entuzijasti, kreativci i performeri grada; a već druge godine, Đapić je počela dobijati upite umjetnika iz cijelog svijeta koji nisu tražili nikakve finansijske naknade za učešće. Treće godine, grad Mostar je dobio svoje prve velike murale iz Španije i Italije. Dugo godina se većina organizacije festivala zasnivala na benevolenciji.

„To je sve volonterski rad, želja za doprinos društvu, želja za unapređenje samih sebe, jer sam i tad bila svjesna da mi kao mladi ljudi nećemo moći steći neko iskustvo za rad nečim što se želimo baviti, da će nam to neko ponuditi - nego da to moramo sami“ – objašnjava Đapić.

Rezultat entuzijazma umjetnika se može naći na skoro svakom ćošku grada: Ulica kralja Zvonimira, Ulica Kneza Domagoja i Šantićeva ulica u Mostaru.

Prve godine, zbog inicijative Vijeća mladih, grad Mostar je ustupio javne površine u svom vlasništvu na korištenje, a kasnijom popularizacijom festivala su stanovnici počeli prijavljivati svoje fasade kao podloge za slikanje. Andrić kaže da to i jeste suština festivala, da služi građanima Mostara, ali ne samo u smislu uljepšavanja. Dio festivala čine organizovana sedmična druženja s građanima, ali i ona spontana – jedan poseban odnos stanara i umjetnika.

„Stvarno zbliži ljude. Ljudi postanu druželjubivi, pogotovo stanari s umjetnicima, to se iznosi kafa, pa de ručak, pa evo vode, pa ovi govore nemoj, a niko ne zna engleski, niko ne zna bosanski, ali opet - grle se, ljubav na sve strane.“

Ljubica Zovko, stanarka Vukovarske ulice, čiju su zgradu ukrasili muralom na ovogodišnjem festivalu kaže da je oduševljena radom Španca Pelucasa.

„Ovaj umjetnički festival doprinosi pozitivnu sliku ovom našem gradu, njegovim stanovnicima kao i turistima koji ga posjećuju. Svim našim umjetnicima želim puno zdravlja i uspjeha u njihovom umjetničkom životu i radu.“

Rad Pelucasa/Izvor: Facebook.

Iz perspektive umjetnika, Benjamina Čengića iz Sarajeva koji je učestvovao u protekla tri festivala, proces je „zaista čudesno i lijepo iskustvo“:

„Dajući prostor i vrijeme za druženje i saradnju umjetnicima, festival definitivno stvara neku vrstu kohezije... Murali vrlo često postanu i lokacija za druženja i izlaske. Tokom mojih radova na festivalu uvijek sam imao odnos sa zajednicom u kojoj radim. Komšije često izađu na ulicu i druže se pored murala, donose nam poklone i diskutuju sa nama o muralu i o životu generalno.“

Čengić djeluje u sarajevskom udruženju „Obojena klapa“ koje je ove godine imalo svoj prvi art-festival „FASADA“, te dodaje da je Mostar Street Arts festival „definitivno poslužio kao inspiracija da i u našoj zemlji može da se napravi nešto“.

U festivalu učestvuje 10 do 15 umjetnika, ali uz volontere broj se penje na nekih 50 osoba. Đapić dodaje da uvijek teže osnaživanju lokalne ekipe i umjetnika iz Bosne i Hercegovine, ali da gledaju da to „uvijek bude neki multikulturalni karakter.“

Maja Rubinić, lokalna umjetnica i članica Organizacionog odbora festivala, objašnjava kako ovaj festival ne služi samo vizualnoj restauraciji zgrada, već nudi stanovnicima potrebnu promjenu i naposlijetku, razloge za ostanak mladih.

„Street art je na neki način u socijalnom smislu jedna niša kroz koju se može gledati neka vrsta entuzijazma i nade, gdje je evo samom činjenicom da se u nekim manjim mjestima i gradovima Bosne i Hercegovine počinje pojavljati slična aktivnost, govori dovoljno da su ove veće sredine izvršile neki pozitivan uticaj, čisto na toj razini fenomenologije. Ljudi sličnih zanimanja se prepoznaju, ugledaju jedni na druge, osnaže; a osim toga, mi se bavimo i mnogim drugim pitanjima, koja kroz konkretno odabir umjetnika pokušavamo potencirati i naglasiti: prava žena, prava svih onih koji ne mogu ostvariti svoja prava...“

Marina Đapić i Maja Rubinić ispred galerije „Virus.

U Mostar dolaze umjetnici iz svih dijelova svijeta koji su spremni pokloniti dio sebe tom gradu, njegovim fasadama, ali i dio sebe njegovim stanovnicima i kolegama umjetnicima, asistentima i organizatorima. Rubinić kaže da je ta „nesebičnost“ i njen uticaj na duh upravo najvrijednija priča:

„Murali, na kraju krajeva, imaju i svoju prolaznost, oni jesu dokument vremena, ali to je takva specifična forma umjetnosti gdje su i sami umjetnici svjesni toga... To možda i jeste najveća čar, što se ova vrsta aktivnosti mijenja skupa sa gradom i grad skupa sa umjetnošću.“