sendler

Irena

Supergrađani i supergrađanke se mogu naći u svim sredinama, historijskim epohama i životnom dobu. Jedna potresna i nevjerovatno hrabra priča, je priča mlade Poljakinje Irene Sendler koja je za vrijeme njemačke invazije na Poljsku spasila čak 2500 beba i djece iz Varšavskog Geta.

Irena je studirala i uspješno završila poljsku literaturu u Varšavi. Prateći human način života koji je njen otac, ljekar Stanislaw Krzyzanowski, vodio, Irena je postala politički aktivna u Poljskoj Socijalističkoj Partiji i protivila se svakoj formi diskriminacije koju je sretala.

A, nije da je diskriminacije nedostajalo u sredini i vremenu u kome je živjela. Kao dio anti-semitističkog talasa, pojedini poljski univerziteti su uveli tzv. „Geto u klupama“, koji je određivao da Židovi moraju sjediti sa lijeve strane u svakom amfiteatru. Irena je uvijek hrabro stajala odbijujući sjesti u klupu, sve dok njeni kolege Židovi moraju sjesdit u zasebnim klupama. U sred nasilnih poljsko-židovskih sukoba 1937. godine, Irenina odluka je izgledala hrabro, ali nije bila ništa u usporedbi sa borbom koju je Irena vodila kad je izgrađen pravi Varšavsko geto.

Irena se preselila u Varšavu kratko prije nacističke invazije i počela je da radi kao općinska socijalna radnica. Počevši od 1939. godine, Irena i njeni saradnici su izdali 3,000 lažnih dokumenata Židovima, pomažući im da izbjegnu užasnu sudbinu koja ih je čekala u nacističkoj Poljskoj. Život je bio opasan, ne samo za Židove koji su svakodnevno bili zatvarani, mučeni i slani u koncentracione logore, već i za ne-Židove koji su pomagali Židovima. Po zakonu u Poljskoj iz tog perioda, ne-Židov i cijela njegova/njena porodica su bili pogubljeni na licu mjesta ukoliko su uhvaćeni kako pomažu Židovima. Tako je Irena postala Jolanta, članica tajne organizacije Zegota, inače poznata i kao Vijeće za pomoć Židovima.

U avgustu 1943. godine, Jolanta, ili Irena je počela predvoditi sekciju za pomoć židovskoj djeci. Kao socijalna radnica, Irena je imala posebnu dozvolu da izvršava redovne provjere i inspekcije unutar Varšavskog geta. Nacisti su se bojali pojave epidemije tifusa unutar geta, koji bi se onda mogao proširiti na njihove vojnike i kasnije ozbiljno ugroziti njihove vojne kapacitete. Irena je iskoristila izgovor da provjerava sanitarne uslove i nosila bi sa sobom veliku kutiju za alat i poveću vreću u kojima je skrivala židovsku djecu pri izlasku iz geta. Njen vjerni pas je bio i njena najveća pomoć – dresiran da laje uvijek kad se nacisti približe kutiji ili vreći, na taj način skrivajući zvuke mališana na putu izvan geta.

Djecu izvan geta su dočekivale porodice poljskog anti-fašističkog otpora i katoličkih centara iz cijele zemlje, da bi kasnije bili udomljivani u porodicama širom svijeta. Irena i njeni saradnici su zapisivali imena roditelja i novi identitet svakog djeteta i čuvali ih u staklenim teglama zakopane u dvorištu, kako bi se nakon rata ponovo ujedinili. Nažalost, staklene tegle su sačuvale identitet roditelja, ali većine roditelja jednostavno nije bilo nakon rata.

„Pitali bi me: A, kako da znamo da će naša djeca preživjeti? Ja sam im govorila da ne znamo, ali ovo nam je najbolja šansa.“

 Nacisti su uhvatili Irenu 1943. godine i mučili je danima. Prije no što su je osudili na smrt strijeljanjem, slomili su joj ruke i noge. Na putu ka egzekuciji, uspjela je podmititi stražare i pobjegla je. Ubrzo se vratila u Varšavu i nastavila rad u Zegoti pod lažnim imenom. Za vrijeme ustanka u Varšavskom getu, Irena je radila kao medicinska sestra i uspjela spasiti 5 Židova koji su se krili od nacista.

Sa dolaskom komunističkog režima, Irenina borba nastavlja se dalje. Pod silnim pritiskom i čestim maltretiranjima, Irena je postala članica Poljske Komunističke Partije, sve do 1968. godine, kad napušta Partiju u znak protesta zbog anti-semitističke kampanje poljske vlade. Zbog blokade Izraela od strane Istočnog Pakta, Ireni nije bilo dozvoljeno da putuje u Tel Aviv i primi najveće izraelsko priznanje – titulu „Pravednik među narodima“, za njen doprinos tokom Drugog Svjetskog Rata.

Irena je umrla 12. maja 2008. godine, u svojoj 98. godine. Pri kraju svog života je konačno dočekala da njena djela budu priznata od šire javnosti. Ali, Ireni je i tada to bilo najmanje važno:

„Svako dijete koje je spašeno mojom pomoći je opravdanje za moje postojanje na ovoj Zemlji, a ne titula za glorifikaciju.“

Irena je supergrađanka koju danas spominjemo i pamtimo da bismo se inspirirali njenom hrabrosti i buntom. Ako je Irena prkosila puškama, nacistima i smrti, zašto ne bismo i mi danas zaštitili svu našu djecu i budućnost od mržnje?

Film o Ireni:

Komentariši